Karl Heinrich Marx (Trier, Njemačka)
Karl Heinrich Marx bio je utjecajan njemački filizof, politički ekonomist, te revolucionar, organizator Međunarodne udruge radnika. Iako je doktorirao filozofiju, puno se više bavio političkom aktivnošću i spisateljskom djelatnošću, a posebno ekonomijom.
Glavno Marxovo djelo je „Kapital“ u tri knjige, koje se bavi ekonomskom problematikom. Drugo njegovo djelo, važnije za filozofiju, su "Ekonomsko-filozofski rukopisi". Od djela koja je Marx napisao s Fridrichom Engelsom važnija su "Njemačka ideologija" i "Manifest Komunističke partije". Veći dio života Marx i Engels su blisko surađivali. Engels je uvijek priznavao Marxu vodeću ulogu u izgradnji teorije koju su obojica zastupali. Ipak, većinu filozofskih tekstova "marksizma" napisao je Engels, dok se Marx puno više bavio ekonomskom problematikom.
Marx prihvaća Hegelovu dijalektiku, kao metodu po kojoj se svijet i društvo razvijaju i po kojoj se jedino mogu shvatiti. Ali on odbacuje Hegelov idealizam. On kaže da kod Hegela dijalektika "dubi" na glavi i da ju je on okrenuo "na noge". (Hegelovci bi vjerojatno rekli obrnuto: da ju je Marx okrenuo "naglavačke"). Po Marxu ne određuje svijest materiju nego obrnuto, ono materijalno određuje svijest. Kod ljudi, pak, ono materijalno je proizvodnja sredstava za život. Čovjek je u prvom redu proizvođač, njegov položaj u procesu proizvodnje određuje sve ostalo. Strukturu svakog društva određuju njegovi proizvodni odnosi. Oni su materijalna baza koja određuje idejnu "nadgradnju" društva, a ta nadgradnja uključuje sve ostalo, od politike i prava do nauke, umjetnosti, morala i religije.
U svojim razmišljanjima dotiče široku lepezu pitanja, no najpoznatiji je po svojoj analizi povijesti u terminima borbe klasa, sažetoj u poznatoj uvodnoj misli uvodnika u Komunistički manifest: "Povijest svih do sada postojećih društava je povijest borbe klasa." Njegov cilj je bio stvaranje besklasnog društva.
Godine 1871. je bio vođa Pariške komune, prve radničke države, koja je u krvi ugušena, ali je bila dragocjeno iskustvo na čijim temeljima je izvedena velika Lenjinska Ruska Revolucija 1917-e (poslije neuspjelog pokušaja 1905-e). Poslije sloma Pariške Komune Marks je prebjegao u London, gdje je i ostao sve do svoje smrti.
KOMUNISTIČKI MANIFEST:
Manifest komunističke partije, poznat i pod imenom Komunistički manifest (njemački: Das Manifest der Kommunistischen Partei), prvi put objavljen 1848., predstavlja jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih traktata. Instaliran od strane Komunističkog saveza i napisan od strane osnivača teorije komunizma Karla Marxa i Fridricha Engelsa, postavio je ciljeve i program Saveza. Manifest predlaže pravac djelovanja radi podizanja proleterske revolucije i svrgavanja kapitalizma, i konačno kreiranja besklasnog društva.
Uvod počinje pozivanjem na oružje:
"Duh ne daje mira Europi - duh komunizma. Sve sile stare Europe su ušle u sveti savez kako bi se oslobodili duha: Papa i Car, Matternich i Guizot, francuski policajci i njemačke policijske uhode.
Gdje je oporbena stranka koja nije ocrnjena kao komunistička od strane protivnika na vlasti? Gdje je oporba koja nije pogođena žigosanim prijekorom komunizma, protivno naprednim strankama, nasuprot reakciornarnih protivnika ?"
Također se poziva na povijesnu neminovnost u krilatici „Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi“.
PROGRAM:
Program opisan u manifestu je izražen kao socijalizam ili komunizam. Ova politika uključuje, između ostalog, ukidanje zemljišne svojine i pravo nasljedstva, napredne pridošle poreze, i nacionalizaciju proizvodnih dobara i prometa. Manifest također spominje i kontroverznu politiku ukidanja tradicionalne obitelji i uvođenje zajednice žena. Ova politika, koju bi ostvarila revolucionarna vlada („diktatura proleterijata“), bi prethodila bezdržavnom i besklasnom društvu koje predviđaju socijalisti. Termin „komunizam“ se također koriszi za označavanje vjerovanja i praksu komunističke stranke, imajući u vidu različitost Sovjetskog Saveza od osnova koncepcije Marxa i Engelsa.
„Kada, tijekom razvoja, klasne razlike nestanu, a sva se proizvodnja koncentrira u rukama mnogobrojnih udruženja cijelog naroda, javna moć će izgubiti svoj politički karakter. Politička moj je samo organizirana moć jedne klase koja tlači drugu. Ukoliko proletarijat izgubi bitku s buržoazijom, silom prilika, organizirat će sebe kao klasu; ako, revolucijom postane vodeća klasa, i ukine stari način proizvodnje, onda će u skladu s ovakvim uvjetima, zbrisati uvjete za postojanje klasnih suprotnosti i klasa uopće, i samim time ukinuti vlastitu klasnu nadčinjenost.“
Ovo je način prelaska sa socijalizma na komunizam koji su mnogi kritičari Manifesta isticali, ponajprije za vrijeme sovjetskog doba.
Anarhisti, liberali i konzervativci su se pitali kako jedna organizacija, kao što je revolucionarna država, može ikad odumrijeti kao što to Marx tvrdi. Oba tradicionalna razumjevanja privlačnosti političke moći i skoriji teoretičari organiziranog ponašanja navode da će skupina ili organizacija političke moći radije težiti sačuvati povlastice, nego dozvoliti ukidanje zarad države bez povlastica - čak iako su povlastice dane u ime revolucije i uspostave jednakosti. Suvremeni marksisti odgovaraju da socijalistička država uvijek mora biti demokratska, i da se odumiranje države vrši dodjelom velike moći neposredno narodu. Drukčije rečeno, socijalizam prelazi u komunizam kada predstavnička demokracija socijalizma prijeđe u demokraciju komunizma.
Manifest je prošao brojna izdanja od 1872. do 1890. Djelomično je pisan za laike, kada se obraća radnicima, a djelomično za vladajuću klasu, kada napada buržoarske čitatelje. Povijesno govoreći, osigurava osnovu razumjevanja motiva i politike komunista na početku njihova pokreta.
„Komunisti preziru tajenje svojih pogleda i ciljeva. Oni otvoreno kažu da njihov cilj može biti postignut samo snažnim uništenjem svih postojećih društvenih stanja. Neka vladajuća klasa strepi pred komunističkom revolucijom. Proleteri nemaju što izgubiti osim okova. Mogu osvojiti svijet.“ „Proleteri svih zemalja ujedinite se!“
subota, 6. listopada 2007.
Aristotel
ARISTOTEL, grč. filozof (384-322 pr. n. e.). Rodom iz Stagire u Trakiji, učenik Platonov, na poziv makedonskog kralja Filipa postaje učitelj i odgajatelj Aleksandrov ( koji je kasnije prozvan Velikim ). Osnivač je peripatetičke škole u Ateni. Optužen zbog bezbožnosti bježi iz Atene u Haleks, gdje uskoro i umire. Aristotel spada među najveće filozofe svih vremena, najznačajniji je sintetički um i uopće najsveobuhvatniji duh antike. Preispitujući kritički filozofiju svoga učitelja Platona, on sistematski razvija u nizu kapitalnih djela novu originalnu filozofiju i istovremeno enciklopedijski sabire sve značajnije rezultate starogrčke filozofije i posebnih znanosti. Sva do tada poznata, kao i niz novih područja misaone aktivnosti, ljudskog znanja i filozofskih disciplina (logika, metafizika, fizika, psihologija, etika, politika, astronomija, meteorologija, zoologija, poetika i dr.) predmet su genijalnih Aristotelovih istraživanja.
Aristotelova se logika u nekim svojim osnovnim postavkama održala i do danas kao uzor za zasnivanje elementarne logike, pa je stoga i Kant mogao ustvrditi kako je logika u Aristotela dobila tako savršen oblik da iza toga niti je mogla učiniti korak naprijed, niti je morala učiniti korak nazad. Njegova logika raspravlja prije svega o pojmovima, sudovima (iskazima, rečenicama) zaključcima dokazima. Pojmovi su bit ili oblik stvari čija je spoznaja osnovni cilj mislenja. Najviši rodni pojmovi, koji u sebi obuhvaćaju sve druge pojmove, jesu kategorije. Tih kategorija ima po Aristotelu deset: supstancija, kvantitet, kvalitet, relacija, mjesto, vrijeme, položaj, posjedovanje, djelovanje i trpljenje. U Aristotelovim logičkim djelima (sakupljenim kasnije od učenika pod nazivom Organon) iscrpno su i izvanredno egzaktno raspravljani i neki drugi temeljni logički problemi kao što su principi mišljenja, indukcija i dedukcija, definicija, teorija silogizma, dokaz, logičke pogreške i sl. Uz opširnu eksplikaciju teorije kategoričko-asertoričkog silogizma (što se često smatra njegovim najvećim doprinosom logici ), u njegovim spisima nalazimo i veoma složenu modalnu logiku kao i mnoge začetke ka snijih logičkih teorija. I premda je Aristotel u osnovi razradio principe strogo formalne logike, on ipak oblike razložitog i pravilnog mišljenja nije apstraktno odijelio od samog bitka. Za njega su npr. i kategorije ne samo najopćiji predikati mišljenja već ujedno i najopćije odredbe svega postojećeg. Premda začetke logike, pa i rješenja odredenih logičkih pitanja možemo potražiti i u Sokrata i u Platona, općenito se tek Aristotel smatra osnivačem logike kao posebne discipline.
Prva filozofijaa (ili kasnije nazvana metafizika zato što je u zbirci njegovih djela »poslije fizike«) ispituje posljednje, najviše i najopćije principe svega postojećeg, to je učenje o prvom uzroku, o bitku uopće. Mnoge metafizičke teze Aristotela ukazuju na realističko-materijalističku tendenciju. kojom se suprotstavlja Platonovu svijetu ideja, smatrajući da su ideje imanentne samim stvarima, a ne transcendentni uzori stvari. Nizom uvjerljivih i duhovitih argumenata Aristotel uopće obara osnove Platonova učenja o idejama: Ideja bi moralo biti više nego pojedinačnih stvari, budući da bi morale postojati ideje i o njihovim odnosima; morale bi postojati ideje propadljivog, a to proturječi samoj definicij i ideja; kako može posebno postojati supstancija i ono iz čega je supstancija; ako u svim idejama leži izvor kretanja, onda se i one kreću, ako se pak ne kreću, otkuda onda kretanje i sl.
U zbilji po Aristotelu postoje samo pojedinačne stvari, samo one sačinjavaju prvu supstanciju. Opće ne postoji pored ili iznad stvari već u njima. Opći (generički) pojmovi, koji izražavaju zajedničke osobine pojedinačnih stvari, tek su supstancije drugog reda. Ali i samo pojedinačno postoji upravo utoliko ukoliko se ono opće u njemu realizira. Jer ako osim pojedinačnih stvari ništa ne postoji, onda ne postoji ništa što bi se moglo postići samom spoznajom, već bi svekoliko shvaćanje bilo podložno osjetilnom percipiranju. A mi osjetilno doista, npr., ne primjećujemo da postoji neka kuća uopće pored pojedinačnih kuća. No pojedinačni predmeti ipak manifestiraju svoje jedinstvo i kategorije uma, koje na to ukazuju, ujedno i reflektiraju objektivne odnose samih stvari.
Oblik (morfe) uz neuništivu materiju (hyle) sačinjava svekoliko postojanje. Čista materija, međutim, bez ikakva oblika ne postoji u zbilji (već samo u mislima). Svrhovito se kretanje pokazuje u tome da se forma sve više razvija na račun materijalnog, sve do završetka u “formi forme”, u čistom mišljenju koje ima samo sebe za svoj vlastiti objekt. Neodređena materija samo je mogućnost stvari, potencijalnost, dok je oblik aktualnost, ostvarenje. No suprotnost između oblika i materije uvijek je relativna. Ono što je prema nečemu nesavršenijem oblik, prema nečem savršenijem je materija. Realizacija mogućnosti, prelaz i razvitak oblika iz materije zasniva se na kretanju. Svako kretanje, međutim, tj. ono što se kreće pretpostavlja ono što pokreće, pa tako na kraju i jedan, posljednji, nepokretni uzrok. Sve se stvari mijenjaju, ali mora postojati i nešto što je uzrok mijenjanju. Taj prvi pokretač, koji mora biti nepokretan i stoga samo jedan, čisti je oblik bez materije, čisti akt (actus purus), nematerijalno, najsavršenije biće, božanstvo.
Kako je predmet metafizike nematerijalno, vječno biće tako je predmet Aristotelove fizike ono što se kreće, tj. materijalno biće. Postoje po Aristotelu četiri vrste kretanja: supstancijalno kretanje (tj. postajanje i propadanje), kvantitativno ( rast i opadanje ), kvalitativno ( pretvaranje jedne materije u drugu) i prostorno kretanje (tj. promjena mjesta) . Prostorna neograničenost postoji samo potencijalno (npr. u brojanju) ali ne i aktualno, zbiljski. Kretanje u prostoru je neprekidno, vječno, a samo pojedinačna bića postaju i propadaju.
U Aristotelovoj psihologiji ili nauci o duši prevladava mišljenje da je sama duša nepokretna, ali ujedno pokreće tijelo kao njegov unutrašnji, supstancijalni oblik i cilj, ona je njegova “prva entelehija”, princip života i organizacije. Postoje tri vrste duše: vegetativna duša (koja se sastoji u sposobnosti hranjenja i rasplođivanja), zatim animalna duša (koja ima još i sposobnost osjetilne senzibilnosti i samokretanja u prostoru) i napokon ljudska duša (koja ima sposobnost mišljenja, razum, um). Aktivni duh u ljudskoj duši, duh koji stvara oblike, koji sve čini (a ne koji pasivno prima) i neposredno gleda najviše istine, božanskog je porijekla.
U svojim etičkim načelima Aristotel se suprotstavlja Platonovu idealističkom rigorizmu i vrlinu definira kao sredinu izmedu dvije krajnosti (npr. nezavisnost i dostojanstvo duha sredina je između uobražavanja i samoponižavanja ) . Uz etičke ( koji imaju voljni karakter ) , Aristotel analizira i tzv. dijanoetičke vrline (intelektualne vrline kao što je npr. mudrost). Sokratovsko-platonističkom nazoru, da mi uvijek nužno hoćemo dobro, Aristotel suprotstavlja tvrdnju da se ljudski porivi i nagoni, kako bi dostigli dobro, moraju uvijek upravljati zaključcima razuma i da po sebi ne moraju biti dobri. U poznatom raspravljanj u o pojmu prijateljstva ukazuje Aristotel na tri vrste prijateljstva: korisno, ugodno i kreposno prijateljstvo. I dok je prvo najčešće u starijih ljudi, drugo u mladića, treće, pravo prijateljstvo u kojem se prijatelj ljubi zbog njega samog, karakteristično je za zrelu muževnu dob.
Politički i socijalni Aristotelovi nazori temeljeni su na tezi da je čovjek po prirodi društveno, političko biće (zoon politikon). Nakon opširne analize političkih formacija (monarhije, oligarhije, demokracije i dr. ), Aristotel izvodi zaključak da je najbolje uređenje umjereno-demokratska republika. U svojim političkim i društvenim razmatranjima on ipak zadržava u punom opsegu instituciju ropstva, smatrajući da su robovi neophodni za život »pravih ljudia, tj. za pripadnike slobodnih građana.
U svojoj čuvenoj Poetici Aristotel, nasuprot Platonu, visoko cijeni istinsko umjetničko stvaralaštvo svojeg vremena (osobito velike grčke tragičare Eshila, Sofokla i Euripida) i smatra da se puna vrijednost dramskog umjetničkog stvaralaštva očituje u katarzi koja očišćuje i oplemenjuje dušu gledaoca. Umjetnost koja pokazuje ono što se moglo dogoditi ( što je, dakle, vjerojatno da se dogodilo ) , vrednija je za nj od historije koja prikazuje samo ono što se doista dogodilo. Od Aristotela potječu i norme o tri klasična jedinstva grčke tragedije (jedinstvo mjesta, vremena i radnje ) o kojima su kasnije vođene oštre polemike između francuskih i njemačkih teoretičara. (Lessing je npr. smatrao da Aristotel naglašava samo potrebu jedinstva radnje, dok su jedinstva vremena i mjesta uvjetovana samo tehničkim mogućnostima tadašnje grčke pozornice ) . Klasična je i njegova definicija tragedije o kojoj su napisane mnogobrojne studije i monografije: “Tragedija je oponašanje ozbiljne i završene radnje koja ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djeluju a ne pripovijedaju, a izazivanjem sažaljenja i straha vrši pročišćavanje takvih afekata”. Aristotelova će Poetika i danas ostati uzor onim estetičarima, a posebno dramskim teoretičarima, koji traže u samoj umjetnosti izvore estetskih normi.
Uza sve svoje nedosljednosti, proturječnosti, teologijske i teološke idealističke konstrukcije, Aristotelovo grandiozno filozofsko djelo nenadmašeno je u čitavoj antici ne samo po svojim dubokim rješenjima i sistematičnosti i svestranosti izlaganja pojedinih disciplina, već, prije svega, po pokretanju čitavog niza temeljnih filozofskih pitanja, koja upravo kao pitanja ostaju i danas aktualna i predstavljaju trajnu vrijednost svjetske misaone baštine. Djela: Aristotelovi se spisi mogu podijeliti na egzoteričke (vanjski spisi) i ezoteričke ili akroaneatičke (unutrašnji, odnosno spisi za slušanje). Prvi, tj. egzoterički spisi, koji su kao popularni bili odredeni za širi krug čitalaca - i koji su vjerojatno bili pisani u obliku dijaloga - nisu se sačuvali. Nisu takoder sačuvani ni svi egzoterički spisi, a sačuvana djela mogu se podijeliti u ove grupe: l. Logički spisi sakupljeni su pod zajedničkim nazivom Organon ( tj . oruđe ) koji sadrži ove spise; O kategorijama, O tumačenju, Prva analitika, Druga analitika, Topika, O sofističkim pobijanjima. 2. Prirodoznanstveni spisi: Fizika, u 8 knjiga; O nebu, u 4 knjige; O postojanju i propadnju, u 2 knjige; O duši kao i neki drugi spisi koji nisu filozofski relevantni (Meteorologija, Životinjstvo i sl.) ili čija autentičnost nije dokazana. 3. Metafizički spis je Metafizika (ili prva filozofija koja se po mjestu u Andronikovu zborniku tako nazvala), u l4 knjiga. 4. Etički spisi: Nikomahova etika u 10 knjiga (nazvana po Aristotelovu sinu Nikomahu); Eudemova etika u 7 knjiga ( nazvana po Eudemu Rodaninu, Aristotelovu učeniku) ; Velika etika u 2 knjige ( izvod iz prva dva djela, ali većim dijelom iz drugog); O vrlinama i porocima ( za koji se ne zna da li je autentičan). 5. Politički mu je najznačajniji spis Politika u 8 knjiga ( nedovršen ) i Ustavi državni (Politike, u 158 knjiga u kojima je prikazao ustave 158 država (sačuvan i u nas preveden Ustav Atenski). 6. Retorički spisi: Retorika u 3 knjige ( ali se o autentičnosti 3. knjige sumnja ).7. Poetika (koja je najvjerojatnije imala 2 knjige ali nam se nije u cijelosti sačuvala ).
Aristotelova se logika u nekim svojim osnovnim postavkama održala i do danas kao uzor za zasnivanje elementarne logike, pa je stoga i Kant mogao ustvrditi kako je logika u Aristotela dobila tako savršen oblik da iza toga niti je mogla učiniti korak naprijed, niti je morala učiniti korak nazad. Njegova logika raspravlja prije svega o pojmovima, sudovima (iskazima, rečenicama) zaključcima dokazima. Pojmovi su bit ili oblik stvari čija je spoznaja osnovni cilj mislenja. Najviši rodni pojmovi, koji u sebi obuhvaćaju sve druge pojmove, jesu kategorije. Tih kategorija ima po Aristotelu deset: supstancija, kvantitet, kvalitet, relacija, mjesto, vrijeme, položaj, posjedovanje, djelovanje i trpljenje. U Aristotelovim logičkim djelima (sakupljenim kasnije od učenika pod nazivom Organon) iscrpno su i izvanredno egzaktno raspravljani i neki drugi temeljni logički problemi kao što su principi mišljenja, indukcija i dedukcija, definicija, teorija silogizma, dokaz, logičke pogreške i sl. Uz opširnu eksplikaciju teorije kategoričko-asertoričkog silogizma (što se često smatra njegovim najvećim doprinosom logici ), u njegovim spisima nalazimo i veoma složenu modalnu logiku kao i mnoge začetke ka snijih logičkih teorija. I premda je Aristotel u osnovi razradio principe strogo formalne logike, on ipak oblike razložitog i pravilnog mišljenja nije apstraktno odijelio od samog bitka. Za njega su npr. i kategorije ne samo najopćiji predikati mišljenja već ujedno i najopćije odredbe svega postojećeg. Premda začetke logike, pa i rješenja odredenih logičkih pitanja možemo potražiti i u Sokrata i u Platona, općenito se tek Aristotel smatra osnivačem logike kao posebne discipline.
Prva filozofijaa (ili kasnije nazvana metafizika zato što je u zbirci njegovih djela »poslije fizike«) ispituje posljednje, najviše i najopćije principe svega postojećeg, to je učenje o prvom uzroku, o bitku uopće. Mnoge metafizičke teze Aristotela ukazuju na realističko-materijalističku tendenciju. kojom se suprotstavlja Platonovu svijetu ideja, smatrajući da su ideje imanentne samim stvarima, a ne transcendentni uzori stvari. Nizom uvjerljivih i duhovitih argumenata Aristotel uopće obara osnove Platonova učenja o idejama: Ideja bi moralo biti više nego pojedinačnih stvari, budući da bi morale postojati ideje i o njihovim odnosima; morale bi postojati ideje propadljivog, a to proturječi samoj definicij i ideja; kako može posebno postojati supstancija i ono iz čega je supstancija; ako u svim idejama leži izvor kretanja, onda se i one kreću, ako se pak ne kreću, otkuda onda kretanje i sl.
U zbilji po Aristotelu postoje samo pojedinačne stvari, samo one sačinjavaju prvu supstanciju. Opće ne postoji pored ili iznad stvari već u njima. Opći (generički) pojmovi, koji izražavaju zajedničke osobine pojedinačnih stvari, tek su supstancije drugog reda. Ali i samo pojedinačno postoji upravo utoliko ukoliko se ono opće u njemu realizira. Jer ako osim pojedinačnih stvari ništa ne postoji, onda ne postoji ništa što bi se moglo postići samom spoznajom, već bi svekoliko shvaćanje bilo podložno osjetilnom percipiranju. A mi osjetilno doista, npr., ne primjećujemo da postoji neka kuća uopće pored pojedinačnih kuća. No pojedinačni predmeti ipak manifestiraju svoje jedinstvo i kategorije uma, koje na to ukazuju, ujedno i reflektiraju objektivne odnose samih stvari.
Oblik (morfe) uz neuništivu materiju (hyle) sačinjava svekoliko postojanje. Čista materija, međutim, bez ikakva oblika ne postoji u zbilji (već samo u mislima). Svrhovito se kretanje pokazuje u tome da se forma sve više razvija na račun materijalnog, sve do završetka u “formi forme”, u čistom mišljenju koje ima samo sebe za svoj vlastiti objekt. Neodređena materija samo je mogućnost stvari, potencijalnost, dok je oblik aktualnost, ostvarenje. No suprotnost između oblika i materije uvijek je relativna. Ono što je prema nečemu nesavršenijem oblik, prema nečem savršenijem je materija. Realizacija mogućnosti, prelaz i razvitak oblika iz materije zasniva se na kretanju. Svako kretanje, međutim, tj. ono što se kreće pretpostavlja ono što pokreće, pa tako na kraju i jedan, posljednji, nepokretni uzrok. Sve se stvari mijenjaju, ali mora postojati i nešto što je uzrok mijenjanju. Taj prvi pokretač, koji mora biti nepokretan i stoga samo jedan, čisti je oblik bez materije, čisti akt (actus purus), nematerijalno, najsavršenije biće, božanstvo.
Kako je predmet metafizike nematerijalno, vječno biće tako je predmet Aristotelove fizike ono što se kreće, tj. materijalno biće. Postoje po Aristotelu četiri vrste kretanja: supstancijalno kretanje (tj. postajanje i propadanje), kvantitativno ( rast i opadanje ), kvalitativno ( pretvaranje jedne materije u drugu) i prostorno kretanje (tj. promjena mjesta) . Prostorna neograničenost postoji samo potencijalno (npr. u brojanju) ali ne i aktualno, zbiljski. Kretanje u prostoru je neprekidno, vječno, a samo pojedinačna bića postaju i propadaju.
U Aristotelovoj psihologiji ili nauci o duši prevladava mišljenje da je sama duša nepokretna, ali ujedno pokreće tijelo kao njegov unutrašnji, supstancijalni oblik i cilj, ona je njegova “prva entelehija”, princip života i organizacije. Postoje tri vrste duše: vegetativna duša (koja se sastoji u sposobnosti hranjenja i rasplođivanja), zatim animalna duša (koja ima još i sposobnost osjetilne senzibilnosti i samokretanja u prostoru) i napokon ljudska duša (koja ima sposobnost mišljenja, razum, um). Aktivni duh u ljudskoj duši, duh koji stvara oblike, koji sve čini (a ne koji pasivno prima) i neposredno gleda najviše istine, božanskog je porijekla.
U svojim etičkim načelima Aristotel se suprotstavlja Platonovu idealističkom rigorizmu i vrlinu definira kao sredinu izmedu dvije krajnosti (npr. nezavisnost i dostojanstvo duha sredina je između uobražavanja i samoponižavanja ) . Uz etičke ( koji imaju voljni karakter ) , Aristotel analizira i tzv. dijanoetičke vrline (intelektualne vrline kao što je npr. mudrost). Sokratovsko-platonističkom nazoru, da mi uvijek nužno hoćemo dobro, Aristotel suprotstavlja tvrdnju da se ljudski porivi i nagoni, kako bi dostigli dobro, moraju uvijek upravljati zaključcima razuma i da po sebi ne moraju biti dobri. U poznatom raspravljanj u o pojmu prijateljstva ukazuje Aristotel na tri vrste prijateljstva: korisno, ugodno i kreposno prijateljstvo. I dok je prvo najčešće u starijih ljudi, drugo u mladića, treće, pravo prijateljstvo u kojem se prijatelj ljubi zbog njega samog, karakteristično je za zrelu muževnu dob.
Politički i socijalni Aristotelovi nazori temeljeni su na tezi da je čovjek po prirodi društveno, političko biće (zoon politikon). Nakon opširne analize političkih formacija (monarhije, oligarhije, demokracije i dr. ), Aristotel izvodi zaključak da je najbolje uređenje umjereno-demokratska republika. U svojim političkim i društvenim razmatranjima on ipak zadržava u punom opsegu instituciju ropstva, smatrajući da su robovi neophodni za život »pravih ljudia, tj. za pripadnike slobodnih građana.
U svojoj čuvenoj Poetici Aristotel, nasuprot Platonu, visoko cijeni istinsko umjetničko stvaralaštvo svojeg vremena (osobito velike grčke tragičare Eshila, Sofokla i Euripida) i smatra da se puna vrijednost dramskog umjetničkog stvaralaštva očituje u katarzi koja očišćuje i oplemenjuje dušu gledaoca. Umjetnost koja pokazuje ono što se moglo dogoditi ( što je, dakle, vjerojatno da se dogodilo ) , vrednija je za nj od historije koja prikazuje samo ono što se doista dogodilo. Od Aristotela potječu i norme o tri klasična jedinstva grčke tragedije (jedinstvo mjesta, vremena i radnje ) o kojima su kasnije vođene oštre polemike između francuskih i njemačkih teoretičara. (Lessing je npr. smatrao da Aristotel naglašava samo potrebu jedinstva radnje, dok su jedinstva vremena i mjesta uvjetovana samo tehničkim mogućnostima tadašnje grčke pozornice ) . Klasična je i njegova definicija tragedije o kojoj su napisane mnogobrojne studije i monografije: “Tragedija je oponašanje ozbiljne i završene radnje koja ima određenu veličinu, govorom koji je otmjen i poseban za svaku vrstu u pojedinim dijelovima, licima koja djeluju a ne pripovijedaju, a izazivanjem sažaljenja i straha vrši pročišćavanje takvih afekata”. Aristotelova će Poetika i danas ostati uzor onim estetičarima, a posebno dramskim teoretičarima, koji traže u samoj umjetnosti izvore estetskih normi.
Uza sve svoje nedosljednosti, proturječnosti, teologijske i teološke idealističke konstrukcije, Aristotelovo grandiozno filozofsko djelo nenadmašeno je u čitavoj antici ne samo po svojim dubokim rješenjima i sistematičnosti i svestranosti izlaganja pojedinih disciplina, već, prije svega, po pokretanju čitavog niza temeljnih filozofskih pitanja, koja upravo kao pitanja ostaju i danas aktualna i predstavljaju trajnu vrijednost svjetske misaone baštine. Djela: Aristotelovi se spisi mogu podijeliti na egzoteričke (vanjski spisi) i ezoteričke ili akroaneatičke (unutrašnji, odnosno spisi za slušanje). Prvi, tj. egzoterički spisi, koji su kao popularni bili odredeni za širi krug čitalaca - i koji su vjerojatno bili pisani u obliku dijaloga - nisu se sačuvali. Nisu takoder sačuvani ni svi egzoterički spisi, a sačuvana djela mogu se podijeliti u ove grupe: l. Logički spisi sakupljeni su pod zajedničkim nazivom Organon ( tj . oruđe ) koji sadrži ove spise; O kategorijama, O tumačenju, Prva analitika, Druga analitika, Topika, O sofističkim pobijanjima. 2. Prirodoznanstveni spisi: Fizika, u 8 knjiga; O nebu, u 4 knjige; O postojanju i propadnju, u 2 knjige; O duši kao i neki drugi spisi koji nisu filozofski relevantni (Meteorologija, Životinjstvo i sl.) ili čija autentičnost nije dokazana. 3. Metafizički spis je Metafizika (ili prva filozofija koja se po mjestu u Andronikovu zborniku tako nazvala), u l4 knjiga. 4. Etički spisi: Nikomahova etika u 10 knjiga (nazvana po Aristotelovu sinu Nikomahu); Eudemova etika u 7 knjiga ( nazvana po Eudemu Rodaninu, Aristotelovu učeniku) ; Velika etika u 2 knjige ( izvod iz prva dva djela, ali većim dijelom iz drugog); O vrlinama i porocima ( za koji se ne zna da li je autentičan). 5. Politički mu je najznačajniji spis Politika u 8 knjiga ( nedovršen ) i Ustavi državni (Politike, u 158 knjiga u kojima je prikazao ustave 158 država (sačuvan i u nas preveden Ustav Atenski). 6. Retorički spisi: Retorika u 3 knjige ( ali se o autentičnosti 3. knjige sumnja ).7. Poetika (koja je najvjerojatnije imala 2 knjige ali nam se nije u cijelosti sačuvala ).
Platon
Treba dakle, prema mome mnijenju, najprije razlučiti ovo: što je ono uvijek jestvujuće, a ne imajuće nastanka, i što ono nastajuće uvijek, a nikad jestvujuće? Prvo je dokučivo mišljenjem putem pojma, jestvujući uvijek na isti način, a drugo opet mnijenjem putem bespojmovnog osjetila mnijenjivo, nastajući i propadajući, a nikad bivstveno ne jestvujući". (Platon)“
Platon (Grčki: Πλάτων, Plátōn) (Atina, 428. pne ili 427 pne - Atena, 347 pne ili 348 pne) izuzetno utjecajan grčki filozof, idealist, Sokratov učenik, Aristotelov učitelj i osnivač Akademije.Polazište je njegove filozofije učenje o idejama, koje su jedina prava zbilja, a svijet osjetilnih stvari samo je slika svijeta ideja. Ideje su vječne i nepromjenljive, a osjetna bića su promjenljiva i nesavršena te postoje samo po sudjelovanju u idejama. Među idejama postoji hijerarhijski red. Najviša je ideja dobra koja je istovjetna s božanstvom. Svaka ideja postoji i ima mjesto na hijerarhijskoj ljestvici po većem ili manjem sudjelovanju u ideji dobra. Nasuprot svijetu ideja stoji materija, koja također, kao kaotična, nesređena masa, postoji od vječnosti. Svijet nastaje tako da demijurg oblikuje materiju po uzoru na ideje. Pritom Platon ne tumači u kakvu je odnosu demijurg prema ideji dobra, to jest božanstvu, niti u kakvu su odnosu ideje prema Bogu, čiju opstojnost i glavna svojstva on na razne načine dokazuje, tako da su u njega u začetku već svi dokazi Božje opstojnosti. Čovjek pripada po duši svijetu ideja, a po tijelu prolaznom svijetu materije. Budući da je duša postojala i prije ovog života u tijelu, kamo je došla po kazni, spoznaja je tek sjećanje, koje je to uspješnije što se duša kreposnim životom više oslobađa utjecaja tijela. Nakon smrti tijela, ona nastavlja živjeti u svijetu ideja.
AKADEMIJA
387., po povratku u Atenu, Platon je osnovao vlastitu filozofsku školu u Akademovu vrtu, gaju masline nedaleko od grada. Porijeklo njegovog imena nije potpuno sigurno: po nekima je Akadem bio prijašnji vlasnik zemljišta, dok drugi smatraju da je to ime legendarnog grčkog junaka. Za Atenjane i druge Grke to je zemljište bilo sveto; Spartanci su ga također poštedjeli za vrijeme invazije i pustošenja Atike.
Akademija je bila jedna od prvih organiziranih škola u povijesti Zapadne civilizacija, a radila je sve do 529., kada ju je bizantski car Justinijan I. dao zatvoriti kao prijetnje hrišćanskoj misli misli. Detalji oko ustrojstva Akademije nisu poznati, no u nekim stvarima je nalikovala na pitagorejske škole koje je Platon upoznao za boravka u Italiji. Poučavalo se aritmetici, planimaterij, trigonometriji, astronometriji i muzici. Velika važnost se pridavala matematici; navodno je na ulazu stajao natpis: "Vi koji ne volite geometriju, ne ulazite!". Glavni cilj školovanja u Akademiji bilo je udaljavanje učenika od promjenjivosti pojavnog svijeta i usmjeravanje na bitak, na shvaćanje općih podataka i zakonitosti, osposobljavanje za kritičko i razumsko mišljenje. Za razliku od sofističkih škola, Akademija nije težila poučavanju u praktičnim stvarima. Školovanje u Akademiji je trajalo deset godina, a učenici su sami morali snositi neke troškove održavanja. Pohađali su predavanja, seminare i diskusijske grupe, a na raspolaganju im je bila knjižnica i znanstveni pribor. U Akademiji su se školovali mnogi ugledni intelektualci, od kojih je najpoznatiji bio Aristotel.Tradicija Akademije je donekle prisutna i u današnjem školstvu; razumijevanje općih zakonitosti i razvijanje sposobnosti kritičkog mišljenja u učenika, cilj je većine obrazovnih ustanova. Osim toga, naziv akademija se i danas koristi u imenima najviših znanstvenih ustanova nekih država.
ONOLOGIJA
Bit Platonova učenja čini njegovo idealističko i dualističko tumačenje svijeta. On govori da su ideje izvor, uzrok i uzor svega što postoji. Za njega je pravi, vječni i nepromjenljivi svijet, svijet ideja.
Govorio je da ovaj vidljivi, osjetilni, materijalni svijet promjenljiv, varljiv i prolazan. On je sjena, odraz, kopija svijeta ideja. Ideje predstavljaju opće zakone, ideale na koje se ugledaju pojedinačne stvari. Tumačio je da su ideje u svijetu ideja hijerarhijski poredane. Vrhunska je ideja dobra a prema njoj teže sve ideje. Ona znači za svijet ideja ono što za materijalni svijet znači Sunce. Za njega je i čovjekova duša ideja. Ona je u tijelu kao u ropstvu, pa jedva čeka da se vrati u svijet ideja gdje je boravila prije ulaska u tijelo. Kazna za loše duše je reinkarnacija u tijelu neke životinje. Platon nije poštovao umjetnost jer je umjetnost vidio kao reprodukciju ovog svijeta, a s obzirom da je ovaj svijet sjena svijeta ideja, umjetnost je sjena sjene. Zato je visoko uzdizao ideju lijepog, koju je povezivao s ljubavlju, a ne s umjetnošću.
GNOSEOLOGIJA
Platonovo učenje o spoznaji zasniva se na njegovom idealističkom tumačenju svijeta. Ona je, prije svega, racionalistička, jer svijet ideja jedno mišljenjem možemo spoznati. Materijalni svijet spoznajemo osjetilima, ali to nije prava spoznaja.
U teoriju spoznaje Platon uključuje i svoju "teoriju sjećanja". Govorio je da metodom dijalektike, dijaloga trebamo potaknuti dušu na sjećanje na svijet ideja u kome je boravila prije ulaska u tijelo. Zbog toga u ovom svijetu ne spoznajemo ništa novo - to je samo sjećanje.Također, tvrdio je da u materijalnom svijetu vidimo samo sjene svijeta ideja. To je Platon opisao u svojoj poznatoj slici spilje u djelu Država. Naime, Platon je opisao čovječanstvo kao skupinu ljudi u mračnoj spilji. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca sjene na zid u koji ljudi gledaju. Kako vani ljudi možda nose neke stvari (kutije, na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudima pogrešan dojam o vanjskom svijetu - ljudi s kockastom glavom (nepoznavanje svijeta ideja). Ponekad se netko iz skupine odvoji i izađe iz spilje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče nazad u spilju.
ETIKA I POLITIKA
Po Platonu etički ideal je postići vrlinu, koja se zasniva na znanju. To je težnja k ideji dobra kao vrhunskoj vrijednosti. Ideja dobra se ne može ostvariti samo u pojedincu nego istovremeno u zajednici, odnosno u državi.
Njegovo etičko učenje je povezano s učenjem o idealnoj državi, koje je iznio u dijalogu Država. Idealna država se zasniva na ostvarenju ideje pravednosti: u njoj svaki priipadnik staleža radi posao za koji je sposoban.
Staleži u državi su:
Stalež proizvođača (zanatlije i zemljoradnici)
Vojnici koji brane državu - vrlina hrabrosti
Filozofi - vladari koji svojom mudrošću vode državu.
Glavni cilj države je dobrobit i sreća svih građana, a glavna funkcija je njihov odgoj.
Upitno je koliko je Platon bio ozbiljan u svojim idejama o savršenoj državi. Politički stavovi koje iznosi u svojim kasnijim spisima se razlikuju od onih u Državi, a i sam se okrenuo realnijim rješenjima kada se našao u prilici da uređuje vladavinu na Siciliji.
Djela
Platon je jedini antički filozof čija su djela sačuvana gotovo u cijelosti. Pisao je epigrame i pisma (čija je autentičnost upitna), ali najvažniji izvor podataka su njegovi dijalozi. U njima je u obliku razgovora iznio suprotstavljena mišljenja svojega vremena. Dijalozi su stilski na vrlo visokoj razini i govore o Platonu, ne samo kao o velikom filozofu, nego i o velikom piscu.
Čest lik u dijalozima je Sokrat. Zbog toga je nejasno što od iznesenih razmišljanja pripada Sokratu, a što Platonu. Ovo je teško odrediti budući da sam Sokrat nije zapisivao ništa od svojih učenja, a nedvojbeno je da je imao velik utjecaj na mladog Platona. Pretpostavlja se da su mnoge ideje iznesene u ranim spisima zapravo posuđene od Sokrata.
Filozofska pitanja Platon nije iznosio sustavno, nego ih je ponavljao i provlačio kroz različite dijaloge: tako u svojem najpoznatijem dijalogu, Državi, govori o pitanjima onotologije, gnoseologije, politke, etike i estetike. Svoja učenja je razvijao tokom cijelog života tako da i dijaloge možemo razvrstati u četiri skupine, ovisno u kojoj su fazi nastali: tako razlikujemo spise sokratskog doba, prijelaznog, zrelog i kasnog doba.
Platonovi:
Postoji samo jedno dobro, a to je znanje, i jedno zlo, a to je neznanje.
Samo su mrtvi vidjeli kraj rata.
Znanje koje imamo je samo mrvica onoga što nemamo.
Razborit čovjek mora dizati svoj glas ako mu se čini da se državom loše upravlja, ali samo onda ako mu ne prijeti smrt.
O Platonu
Drag mi je Platon, ali mi je draža istina. (Aristotel) Jedan od najljepših poklona koje nam je sudbina sačuvala iz starog doba jesu, bez sumnje, Platonova djela. (Hegel)
Platon (Grčki: Πλάτων, Plátōn) (Atina, 428. pne ili 427 pne - Atena, 347 pne ili 348 pne) izuzetno utjecajan grčki filozof, idealist, Sokratov učenik, Aristotelov učitelj i osnivač Akademije.Polazište je njegove filozofije učenje o idejama, koje su jedina prava zbilja, a svijet osjetilnih stvari samo je slika svijeta ideja. Ideje su vječne i nepromjenljive, a osjetna bića su promjenljiva i nesavršena te postoje samo po sudjelovanju u idejama. Među idejama postoji hijerarhijski red. Najviša je ideja dobra koja je istovjetna s božanstvom. Svaka ideja postoji i ima mjesto na hijerarhijskoj ljestvici po većem ili manjem sudjelovanju u ideji dobra. Nasuprot svijetu ideja stoji materija, koja također, kao kaotična, nesređena masa, postoji od vječnosti. Svijet nastaje tako da demijurg oblikuje materiju po uzoru na ideje. Pritom Platon ne tumači u kakvu je odnosu demijurg prema ideji dobra, to jest božanstvu, niti u kakvu su odnosu ideje prema Bogu, čiju opstojnost i glavna svojstva on na razne načine dokazuje, tako da su u njega u začetku već svi dokazi Božje opstojnosti. Čovjek pripada po duši svijetu ideja, a po tijelu prolaznom svijetu materije. Budući da je duša postojala i prije ovog života u tijelu, kamo je došla po kazni, spoznaja je tek sjećanje, koje je to uspješnije što se duša kreposnim životom više oslobađa utjecaja tijela. Nakon smrti tijela, ona nastavlja živjeti u svijetu ideja.
AKADEMIJA
387., po povratku u Atenu, Platon je osnovao vlastitu filozofsku školu u Akademovu vrtu, gaju masline nedaleko od grada. Porijeklo njegovog imena nije potpuno sigurno: po nekima je Akadem bio prijašnji vlasnik zemljišta, dok drugi smatraju da je to ime legendarnog grčkog junaka. Za Atenjane i druge Grke to je zemljište bilo sveto; Spartanci su ga također poštedjeli za vrijeme invazije i pustošenja Atike.
Akademija je bila jedna od prvih organiziranih škola u povijesti Zapadne civilizacija, a radila je sve do 529., kada ju je bizantski car Justinijan I. dao zatvoriti kao prijetnje hrišćanskoj misli misli. Detalji oko ustrojstva Akademije nisu poznati, no u nekim stvarima je nalikovala na pitagorejske škole koje je Platon upoznao za boravka u Italiji. Poučavalo se aritmetici, planimaterij, trigonometriji, astronometriji i muzici. Velika važnost se pridavala matematici; navodno je na ulazu stajao natpis: "Vi koji ne volite geometriju, ne ulazite!". Glavni cilj školovanja u Akademiji bilo je udaljavanje učenika od promjenjivosti pojavnog svijeta i usmjeravanje na bitak, na shvaćanje općih podataka i zakonitosti, osposobljavanje za kritičko i razumsko mišljenje. Za razliku od sofističkih škola, Akademija nije težila poučavanju u praktičnim stvarima. Školovanje u Akademiji je trajalo deset godina, a učenici su sami morali snositi neke troškove održavanja. Pohađali su predavanja, seminare i diskusijske grupe, a na raspolaganju im je bila knjižnica i znanstveni pribor. U Akademiji su se školovali mnogi ugledni intelektualci, od kojih je najpoznatiji bio Aristotel.Tradicija Akademije je donekle prisutna i u današnjem školstvu; razumijevanje općih zakonitosti i razvijanje sposobnosti kritičkog mišljenja u učenika, cilj je većine obrazovnih ustanova. Osim toga, naziv akademija se i danas koristi u imenima najviših znanstvenih ustanova nekih država.
ONOLOGIJA
Bit Platonova učenja čini njegovo idealističko i dualističko tumačenje svijeta. On govori da su ideje izvor, uzrok i uzor svega što postoji. Za njega je pravi, vječni i nepromjenljivi svijet, svijet ideja.
Govorio je da ovaj vidljivi, osjetilni, materijalni svijet promjenljiv, varljiv i prolazan. On je sjena, odraz, kopija svijeta ideja. Ideje predstavljaju opće zakone, ideale na koje se ugledaju pojedinačne stvari. Tumačio je da su ideje u svijetu ideja hijerarhijski poredane. Vrhunska je ideja dobra a prema njoj teže sve ideje. Ona znači za svijet ideja ono što za materijalni svijet znači Sunce. Za njega je i čovjekova duša ideja. Ona je u tijelu kao u ropstvu, pa jedva čeka da se vrati u svijet ideja gdje je boravila prije ulaska u tijelo. Kazna za loše duše je reinkarnacija u tijelu neke životinje. Platon nije poštovao umjetnost jer je umjetnost vidio kao reprodukciju ovog svijeta, a s obzirom da je ovaj svijet sjena svijeta ideja, umjetnost je sjena sjene. Zato je visoko uzdizao ideju lijepog, koju je povezivao s ljubavlju, a ne s umjetnošću.
GNOSEOLOGIJA
Platonovo učenje o spoznaji zasniva se na njegovom idealističkom tumačenju svijeta. Ona je, prije svega, racionalistička, jer svijet ideja jedno mišljenjem možemo spoznati. Materijalni svijet spoznajemo osjetilima, ali to nije prava spoznaja.
U teoriju spoznaje Platon uključuje i svoju "teoriju sjećanja". Govorio je da metodom dijalektike, dijaloga trebamo potaknuti dušu na sjećanje na svijet ideja u kome je boravila prije ulaska u tijelo. Zbog toga u ovom svijetu ne spoznajemo ništa novo - to je samo sjećanje.Također, tvrdio je da u materijalnom svijetu vidimo samo sjene svijeta ideja. To je Platon opisao u svojoj poznatoj slici spilje u djelu Država. Naime, Platon je opisao čovječanstvo kao skupinu ljudi u mračnoj spilji. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca sjene na zid u koji ljudi gledaju. Kako vani ljudi možda nose neke stvari (kutije, na primjer), sjene koje su na zidu daju ljudima pogrešan dojam o vanjskom svijetu - ljudi s kockastom glavom (nepoznavanje svijeta ideja). Ponekad se netko iz skupine odvoji i izađe iz spilje, međutim, jaka svjetlost ih zaslijepi (zbog tame u kojoj su živjeli) i oni u strahu trče nazad u spilju.
ETIKA I POLITIKA
Po Platonu etički ideal je postići vrlinu, koja se zasniva na znanju. To je težnja k ideji dobra kao vrhunskoj vrijednosti. Ideja dobra se ne može ostvariti samo u pojedincu nego istovremeno u zajednici, odnosno u državi.
Njegovo etičko učenje je povezano s učenjem o idealnoj državi, koje je iznio u dijalogu Država. Idealna država se zasniva na ostvarenju ideje pravednosti: u njoj svaki priipadnik staleža radi posao za koji je sposoban.
Staleži u državi su:
Stalež proizvođača (zanatlije i zemljoradnici)
Vojnici koji brane državu - vrlina hrabrosti
Filozofi - vladari koji svojom mudrošću vode državu.
Glavni cilj države je dobrobit i sreća svih građana, a glavna funkcija je njihov odgoj.
Upitno je koliko je Platon bio ozbiljan u svojim idejama o savršenoj državi. Politički stavovi koje iznosi u svojim kasnijim spisima se razlikuju od onih u Državi, a i sam se okrenuo realnijim rješenjima kada se našao u prilici da uređuje vladavinu na Siciliji.
Djela
Platon je jedini antički filozof čija su djela sačuvana gotovo u cijelosti. Pisao je epigrame i pisma (čija je autentičnost upitna), ali najvažniji izvor podataka su njegovi dijalozi. U njima je u obliku razgovora iznio suprotstavljena mišljenja svojega vremena. Dijalozi su stilski na vrlo visokoj razini i govore o Platonu, ne samo kao o velikom filozofu, nego i o velikom piscu.
Čest lik u dijalozima je Sokrat. Zbog toga je nejasno što od iznesenih razmišljanja pripada Sokratu, a što Platonu. Ovo je teško odrediti budući da sam Sokrat nije zapisivao ništa od svojih učenja, a nedvojbeno je da je imao velik utjecaj na mladog Platona. Pretpostavlja se da su mnoge ideje iznesene u ranim spisima zapravo posuđene od Sokrata.
Filozofska pitanja Platon nije iznosio sustavno, nego ih je ponavljao i provlačio kroz različite dijaloge: tako u svojem najpoznatijem dijalogu, Državi, govori o pitanjima onotologije, gnoseologije, politke, etike i estetike. Svoja učenja je razvijao tokom cijelog života tako da i dijaloge možemo razvrstati u četiri skupine, ovisno u kojoj su fazi nastali: tako razlikujemo spise sokratskog doba, prijelaznog, zrelog i kasnog doba.
Platonovi:
Postoji samo jedno dobro, a to je znanje, i jedno zlo, a to je neznanje.
Samo su mrtvi vidjeli kraj rata.
Znanje koje imamo je samo mrvica onoga što nemamo.
Razborit čovjek mora dizati svoj glas ako mu se čini da se državom loše upravlja, ali samo onda ako mu ne prijeti smrt.
O Platonu
Drag mi je Platon, ali mi je draža istina. (Aristotel) Jedan od najljepših poklona koje nam je sudbina sačuvala iz starog doba jesu, bez sumnje, Platonova djela. (Hegel)
Sokrat
Sokrat je rođen 470.g. a umro 399.g. pne., od otrova što ga je po nalogu atenskog suda morao ispiti, jer je osuđen za bezboštvo i kvarenje atenske mladeži. Bio je ˝filozof trga˝ na kojem se upuštao u duge rasprave, tragajući za definicijama i onim nepromjenjivim i jasnim što se u njima krije. Upravo je to traganje za onim opće vrijednim ključno za razumijevanje njegovog filozofiranja. Sokrata treba shvaćati kao protivnika sofista i njihovog subjektivizma i relativizma. Za razumijevanje njegovog sustava, kao i sustava bilo kojeg drugog filozofa, potrebno je poznavati i kulturne i političke prilike koje vladaju u sredini u kojoj on živi.
Sokrat djeluje u vrijeme procvata atenske demokracije ali i neposredno pred početak peloponeskih ratova. To je vrijeme u kojem su sofisti, uočivši praktičnu vrijednost znanja i sigurni da znaju, počeli poučavati za novac. Njihovim djelovanjem filozofija je sišla na trg, ˝ srce grada.˝ i pozornicu Sokratova djelovanja. Sokrat je za razliku od svojih prethodnika pogled sa kozmosa svrnuo na čovjeka i tako postao autorom prvog antropološkog zaokreta i utemeljiteljem autonomne etike. Kako je govor smatrao odličnijim, nije ništa pisao. Knjiga ne može odgovoriti na pitanje drugačije nego uvijek isto, i ne može šutjeti kad treba šutjeti. Zbog toga su nam glavni izvori za Sokrata: Ksenofontov Život Sokratov, Aristofanove Oblakinje, Aristotelova djela i Platonovi dijalozi, napose oni mlađeg doba.
1. ANTROPOLOŠKI ZAOKRET
Sokrat se u početku, kao i njegovi prethodnici, bavio kozmološkim spekulacijama, no od njih se udaljio uočivši veliku množinu nesuglasnih teorija u tom području. Tračak nade ipak mu je pružio Anaksagorin Um. Sokrat se nadao da će kod Anaksagore pronaći ideje o tome kako Um ravna svijetom. No kada je otkrio da je Anaksagora Um u svoj sustav uveo samo zato da bi njime objasnio početak i osigurao nastavljanje vrtložnog gibanja u svijetu, Sokrat se zaključno razočarao u kozmologiji i okrenuo se samome sebi - čovjeku.
2. SUKOB SA SOFISTIMA
Sokrat je bio praktični filozof. Nije filozofirao zatvoren u radnoj sobi već je filozofirao na trgu sa svojim sugrađanima. Tamo je došao i u sukob, kako sa sofistima, tako i sa građanima Atene koji će ga na kraju doći i glave. Sokratov sukob sa Sofistima svoj korijen ima u temeljnim postavkama njihova učenja, s kojima se Sokrat nikako nije mogao složiti. Iako su Sofisti su bili uvjereni da znaju sve i da mogu o svemu govoriti prava istina je bila drugačija. Često su svoje neznanje skrivali kićenim govorom i općenitim tvrdnjama koje su mogli upotrijebiti u raznim prilikama, nije im bilo stalo do istine već su se, naprotiv, hvalili time kako slabije razloge mogu učiniti jačim. Naučavali su spoznajni relativizam i skepticizam, i etički skepticizam. Sokrat s dreuga strane nastupa želeći pokazati da ne znaju ni oni koji tvrde da znaju. U dijalogu sa sofistom zahtjeva kratke i jasne odgovore, izbjegava kićen govor, i dobro promišljenim pitanjima vodi Sofistu u smjeru kojem želi. Sokrat tvrdi da unatoč tome što se mišljenja više ljudi o istoj stvari razlikuju, na čemu sofisti i grade svoj relativizam, ipak postoji neki minimum slaganja, nešto oko čega se svi, koji govore o istoj stvari, moraju složiti. Da bi došli do onoga oko čega se svi slažu, da bi definirali stvar, treba razgovarati sa mnogim ljudima i vidjeti što je to u čemu se svi slažu. Tragajući za definicijama Sokrat želi oboriti sofistički relativizam i pokazati da postoji nešto stalno i opće vrijedno.
3. SOKRATOVA METODA
U potrazi za onim stalnim i opće vrijednim Sokrat je razvio vlastitu praktičnu, dijalektičku metodu kojoj je dao oblik razgovora. U tom smislu on je ˝ [...] prvi mislilac, koji je mišljenju odredio stalni postup za postignuće cilja.˝ Ipak valja naglasiti da Sokrat nije bio logičar, niti mu je na srcu bila metoda kao logički problem, već je njegova metoda bila čisto praktične naravi; a tek ju je Aristotel izrazio logičkim terminima.
Polazište njegove metode je u činjenici neznanja. Sokrat naime za sebe tvrdi da ništa ne zna, no ne i da se ništa ne može znati, već tu tvrdnju izriče nasuprot sofistima koji tvrde da sve znaju. Prvo treba porušiti kule krivih i mutnih znanja, a zatim potragu za istinom graditi na čvrstim temeljima. Znanje, kako ga definira Sokrat nije laka stvar pa je zato prije svega potrebno izgraditi svijest o vlastitom neznanju. Zaštićen tako u vlastitom neznanju Sokrat pita druge, koji misle da znaju; da ga pouče. On šuti i pušta drugog da govori, no čim dobije definiciju, neko objašnjenje stvari ili nekakav opis, ističe poteškoće vezane za isti i traži daljnja pojašnjenje. Nakon pojašnjenja slijede nova pitanja i tako dalje. Ubrzo sugovornik postaje svjestan da znanje nije laka stvar i da je njegovo znanje o stvari ili vrlo površno ili da čak zapravo ni ne zna. Tu završava prvi korak Sokratove metode- ironija. Cilj ovog prvog, negativnog, koraka jest ukazati na sugovornikovo neznanje, jer da bi se došlo do pravog znanja mora se prvo raspršiti ono pogrešno i lažno. Drugi korak- maieutika ili porodiljska vještina za zadaću ima ˝porađanje istine˝. Sokrat smatra da postoji neko minimalno slaganje svih ljudi oko neke stvari. No da bi se do njega došlo potrebno je ciljanim pitanjima poroditi tu jezgru oko koje se svi slažu, a koja će uči u definiciju i koja je zapravo ono stalno i opće vrijedno u svakoj stvari za čime on i traga.
Sokrat je dakle u svojoj potrazi za onim općim u svakoj stvari kretao od par primjera iz svakodnevnog života. Svoju bi potragu zatim sužavao ciljanim pitanjima, eliminirajući na taj način sve nestalno i promjenjivo. Tako bi se polako približavao pojmu, i dolazio u posjed sve točnijeg određenja stvari. U tom je smislu njegova metoda induktivna, jer kreće od pojedinačnih primjera uspinjući se prema onom općem. Naravno, u tom uspinjanju Sokrat nije uvijek uspijevao doći do konačnog određenja stvari- definicije, no uvijek bi joj se bar približio. Ponovno naglašavam da je Sokratova metoda bila duhovita domisao koju je tek Aristotel sveo na znanstveni oblik, a koja je za cilj imala Atenjanima pokazati da, nasuprot sofističkim naučavanjima, u svakoj stvari postoji nešto stalno i općevrijedno. Kad govorimo o metodi ne smijemo izostaviti i njezin, za Sokratov život vrlo važan, negativan aspekt. Sokrat je ukazujući na neznanje svojih sugovornika i slušača stekao mnogo neprijatelja, i to posebice među uglednijim Atenjanima. To će ga neprijateljstvo 399. godine stajati i života.
4. SOKRATOVA ETIKA
Potraga za onim stalnim i općevrijednim od posebne je važnosti u etici, jer da bi čovjek dobro radio mora znati što to dobro jest; ili, da bi dobro živio mora znati što to dobar život jest. Zbog toga je Sokrat toliku pažnju posvećivao definicijama; jer je jasna spoznaja istine od ključnog značaja za ispravno vođenje života. Sokrat je uvjeren da jednom kada je netko spoznao što je to dobro, on više neće činiti zlo. ˝Znanje se traži kao sredstvo za moralno djelovanje.˝ Sokrat je na ovaj način, tvrdeći da će čovjek koji zna što je dobro i činiti dobro, poistovjetio znanje i vrlinu. Problem koji se nameće u Sokratovom etičkom intelektualizmu pristiže nam iz svakodnevnog iskustva. Naime, svi smo svjesni toga da čovjek iako zna što je dobro ipak čini zlo. Očito znanje o onom što je dobro nije ujedno i dovoljno da čovjek tako i postupa. Zašto onda Sokrat uči nešto što je evidentno krivo? Jedno od objašnjenja jest i da znanje o kojem ovisi dobro djelovanje nije bilo kakva vrst ˝apstraktnog znanja˝, već se radi o istinskom osobnom uvjerenju,da je nešto dobro. Ukoliko prihvatimo ovakvo shvaćanje znanja o kojem Sokrat govori, postaje nam jasnije zašto je naučavao nešto što se u tolikoj mjeri protivi iskustvu.
Onaj tko čini zlo, nastavlja Sokrat, griješi samo zato jer krivo spoznaje što je dobro; griješi jer mu je spoznaja dobra mutna i nejasna. Nemoguće je da griješi iz nekog drugog razloga jer ništa nije jače od uma tj. nije moguće da prosudbu onog tko je spoznao što je dobro pomute strasti. Dobro djelovanje je ˝ [...] ono koje služi istinskoj čovjekovoj koristi, u smislu povećanja njegove istinske sreće.˝ Naravno, to ne znači da čovjek u uvećavanju vlastite sreće smije postati rob užitaka, jer mudar čovjek uviđa da je bolje biti pod vlastitim nadzorom nego bez njega. Sokrat uči da se ˝ Sloboda stiče umnim udešavanjem težnji.˝ U tom je smislu u životu ključna umjerenost, jer je tek umjeren čovjek istinski slobodan čovjek. Stoga i predavanje nasladi mora biti s mjerom, jer u nasladi stvarno uživa samo onaj koji nije rob iste. Um dakle mora upravljati životom težeći prema uvećavanju svoje sreće, a rukovodeći se pritom načelom umjerenosti.
Iz izjednačavanja znanja i vrline slijede dvije posljedice: vrlina je samo jedna - znanje o onome što je istinski dobro za čovjeka; i drugo, vrlina se očito može učiti. Drugim riječima, ukoliko je čovjek samim znanjem o tome što je dobro predodređen da djeluje kreposno, a znanje je nešto što se stiče poučavanjem, tada se vrlina može učiti. Zaključimo dakle što smo rekli o Sokratovoj etici. Sokratova etika je intelektualistička tj. on je uvjeren da čovjek koji zna što je dobro neće činiti zlo. Na taj način izjednačuje znanje i krepost. S obzirom na to da Sokrat smatra da ne postoji sukob između znanja o onom što je dobro i dobrog djelovanja (jer ništa nije jače od uma) njegova je etika i optimistična. Aristotel mu je s pravom prigovorio da je naglašavajući moć uma u ravnanju čovjekovim životom, zaboravio na iracionalne dijelove duše i na moralnu slabost, i u tom smislu njegova je etika uistinu manjkava. Ali, Sokratu u jednom moramo odati priznanje: temelj svoje etike postavio je u ljudsku prirodu i dobro ljudske prirode kao takve. Na taj način je potvrdio temelj racionalne etike: dužnosti nisu proizvoljne zapovijedi ili zabrane već imaju svoj temelj u ljudskoj prirodi. Moralni zakon treba sagledavati s obzirom na ljudsku prirodu kao takvu. Nadalje, u sukobu sa Sofistima Sokrat je uočio da su etičke vrednote nepromjenjive i pokušao ih je odrediti općim definicijama kako bi bile vodilje i norma ljudskog ponašanja.
5. SOKRATOVE ZASLUGE
Sokratu, unatoč tome što ništa nije napisao, u povijesti filozofije možemo pripisati znatne zasluge. Učenje o onom stalnom i općevrijednom poslužilo je kao poticaj Platonu za učenje o svijetu ideja, a Aristotel mu pripisuje zasluge za opće definicije i induktivni dokaz. Uz to autor je prvog zaokreta prema čovjeku u povijesti filozofije.
Sokrat djeluje u vrijeme procvata atenske demokracije ali i neposredno pred početak peloponeskih ratova. To je vrijeme u kojem su sofisti, uočivši praktičnu vrijednost znanja i sigurni da znaju, počeli poučavati za novac. Njihovim djelovanjem filozofija je sišla na trg, ˝ srce grada.˝ i pozornicu Sokratova djelovanja. Sokrat je za razliku od svojih prethodnika pogled sa kozmosa svrnuo na čovjeka i tako postao autorom prvog antropološkog zaokreta i utemeljiteljem autonomne etike. Kako je govor smatrao odličnijim, nije ništa pisao. Knjiga ne može odgovoriti na pitanje drugačije nego uvijek isto, i ne može šutjeti kad treba šutjeti. Zbog toga su nam glavni izvori za Sokrata: Ksenofontov Život Sokratov, Aristofanove Oblakinje, Aristotelova djela i Platonovi dijalozi, napose oni mlađeg doba.
1. ANTROPOLOŠKI ZAOKRET
Sokrat se u početku, kao i njegovi prethodnici, bavio kozmološkim spekulacijama, no od njih se udaljio uočivši veliku množinu nesuglasnih teorija u tom području. Tračak nade ipak mu je pružio Anaksagorin Um. Sokrat se nadao da će kod Anaksagore pronaći ideje o tome kako Um ravna svijetom. No kada je otkrio da je Anaksagora Um u svoj sustav uveo samo zato da bi njime objasnio početak i osigurao nastavljanje vrtložnog gibanja u svijetu, Sokrat se zaključno razočarao u kozmologiji i okrenuo se samome sebi - čovjeku.
2. SUKOB SA SOFISTIMA
Sokrat je bio praktični filozof. Nije filozofirao zatvoren u radnoj sobi već je filozofirao na trgu sa svojim sugrađanima. Tamo je došao i u sukob, kako sa sofistima, tako i sa građanima Atene koji će ga na kraju doći i glave. Sokratov sukob sa Sofistima svoj korijen ima u temeljnim postavkama njihova učenja, s kojima se Sokrat nikako nije mogao složiti. Iako su Sofisti su bili uvjereni da znaju sve i da mogu o svemu govoriti prava istina je bila drugačija. Često su svoje neznanje skrivali kićenim govorom i općenitim tvrdnjama koje su mogli upotrijebiti u raznim prilikama, nije im bilo stalo do istine već su se, naprotiv, hvalili time kako slabije razloge mogu učiniti jačim. Naučavali su spoznajni relativizam i skepticizam, i etički skepticizam. Sokrat s dreuga strane nastupa želeći pokazati da ne znaju ni oni koji tvrde da znaju. U dijalogu sa sofistom zahtjeva kratke i jasne odgovore, izbjegava kićen govor, i dobro promišljenim pitanjima vodi Sofistu u smjeru kojem želi. Sokrat tvrdi da unatoč tome što se mišljenja više ljudi o istoj stvari razlikuju, na čemu sofisti i grade svoj relativizam, ipak postoji neki minimum slaganja, nešto oko čega se svi, koji govore o istoj stvari, moraju složiti. Da bi došli do onoga oko čega se svi slažu, da bi definirali stvar, treba razgovarati sa mnogim ljudima i vidjeti što je to u čemu se svi slažu. Tragajući za definicijama Sokrat želi oboriti sofistički relativizam i pokazati da postoji nešto stalno i opće vrijedno.
3. SOKRATOVA METODA
U potrazi za onim stalnim i opće vrijednim Sokrat je razvio vlastitu praktičnu, dijalektičku metodu kojoj je dao oblik razgovora. U tom smislu on je ˝ [...] prvi mislilac, koji je mišljenju odredio stalni postup za postignuće cilja.˝ Ipak valja naglasiti da Sokrat nije bio logičar, niti mu je na srcu bila metoda kao logički problem, već je njegova metoda bila čisto praktične naravi; a tek ju je Aristotel izrazio logičkim terminima.
Polazište njegove metode je u činjenici neznanja. Sokrat naime za sebe tvrdi da ništa ne zna, no ne i da se ništa ne može znati, već tu tvrdnju izriče nasuprot sofistima koji tvrde da sve znaju. Prvo treba porušiti kule krivih i mutnih znanja, a zatim potragu za istinom graditi na čvrstim temeljima. Znanje, kako ga definira Sokrat nije laka stvar pa je zato prije svega potrebno izgraditi svijest o vlastitom neznanju. Zaštićen tako u vlastitom neznanju Sokrat pita druge, koji misle da znaju; da ga pouče. On šuti i pušta drugog da govori, no čim dobije definiciju, neko objašnjenje stvari ili nekakav opis, ističe poteškoće vezane za isti i traži daljnja pojašnjenje. Nakon pojašnjenja slijede nova pitanja i tako dalje. Ubrzo sugovornik postaje svjestan da znanje nije laka stvar i da je njegovo znanje o stvari ili vrlo površno ili da čak zapravo ni ne zna. Tu završava prvi korak Sokratove metode- ironija. Cilj ovog prvog, negativnog, koraka jest ukazati na sugovornikovo neznanje, jer da bi se došlo do pravog znanja mora se prvo raspršiti ono pogrešno i lažno. Drugi korak- maieutika ili porodiljska vještina za zadaću ima ˝porađanje istine˝. Sokrat smatra da postoji neko minimalno slaganje svih ljudi oko neke stvari. No da bi se do njega došlo potrebno je ciljanim pitanjima poroditi tu jezgru oko koje se svi slažu, a koja će uči u definiciju i koja je zapravo ono stalno i opće vrijedno u svakoj stvari za čime on i traga.
Sokrat je dakle u svojoj potrazi za onim općim u svakoj stvari kretao od par primjera iz svakodnevnog života. Svoju bi potragu zatim sužavao ciljanim pitanjima, eliminirajući na taj način sve nestalno i promjenjivo. Tako bi se polako približavao pojmu, i dolazio u posjed sve točnijeg određenja stvari. U tom je smislu njegova metoda induktivna, jer kreće od pojedinačnih primjera uspinjući se prema onom općem. Naravno, u tom uspinjanju Sokrat nije uvijek uspijevao doći do konačnog određenja stvari- definicije, no uvijek bi joj se bar približio. Ponovno naglašavam da je Sokratova metoda bila duhovita domisao koju je tek Aristotel sveo na znanstveni oblik, a koja je za cilj imala Atenjanima pokazati da, nasuprot sofističkim naučavanjima, u svakoj stvari postoji nešto stalno i općevrijedno. Kad govorimo o metodi ne smijemo izostaviti i njezin, za Sokratov život vrlo važan, negativan aspekt. Sokrat je ukazujući na neznanje svojih sugovornika i slušača stekao mnogo neprijatelja, i to posebice među uglednijim Atenjanima. To će ga neprijateljstvo 399. godine stajati i života.
4. SOKRATOVA ETIKA
Potraga za onim stalnim i općevrijednim od posebne je važnosti u etici, jer da bi čovjek dobro radio mora znati što to dobro jest; ili, da bi dobro živio mora znati što to dobar život jest. Zbog toga je Sokrat toliku pažnju posvećivao definicijama; jer je jasna spoznaja istine od ključnog značaja za ispravno vođenje života. Sokrat je uvjeren da jednom kada je netko spoznao što je to dobro, on više neće činiti zlo. ˝Znanje se traži kao sredstvo za moralno djelovanje.˝ Sokrat je na ovaj način, tvrdeći da će čovjek koji zna što je dobro i činiti dobro, poistovjetio znanje i vrlinu. Problem koji se nameće u Sokratovom etičkom intelektualizmu pristiže nam iz svakodnevnog iskustva. Naime, svi smo svjesni toga da čovjek iako zna što je dobro ipak čini zlo. Očito znanje o onom što je dobro nije ujedno i dovoljno da čovjek tako i postupa. Zašto onda Sokrat uči nešto što je evidentno krivo? Jedno od objašnjenja jest i da znanje o kojem ovisi dobro djelovanje nije bilo kakva vrst ˝apstraktnog znanja˝, već se radi o istinskom osobnom uvjerenju,da je nešto dobro. Ukoliko prihvatimo ovakvo shvaćanje znanja o kojem Sokrat govori, postaje nam jasnije zašto je naučavao nešto što se u tolikoj mjeri protivi iskustvu.
Onaj tko čini zlo, nastavlja Sokrat, griješi samo zato jer krivo spoznaje što je dobro; griješi jer mu je spoznaja dobra mutna i nejasna. Nemoguće je da griješi iz nekog drugog razloga jer ništa nije jače od uma tj. nije moguće da prosudbu onog tko je spoznao što je dobro pomute strasti. Dobro djelovanje je ˝ [...] ono koje služi istinskoj čovjekovoj koristi, u smislu povećanja njegove istinske sreće.˝ Naravno, to ne znači da čovjek u uvećavanju vlastite sreće smije postati rob užitaka, jer mudar čovjek uviđa da je bolje biti pod vlastitim nadzorom nego bez njega. Sokrat uči da se ˝ Sloboda stiče umnim udešavanjem težnji.˝ U tom je smislu u životu ključna umjerenost, jer je tek umjeren čovjek istinski slobodan čovjek. Stoga i predavanje nasladi mora biti s mjerom, jer u nasladi stvarno uživa samo onaj koji nije rob iste. Um dakle mora upravljati životom težeći prema uvećavanju svoje sreće, a rukovodeći se pritom načelom umjerenosti.
Iz izjednačavanja znanja i vrline slijede dvije posljedice: vrlina je samo jedna - znanje o onome što je istinski dobro za čovjeka; i drugo, vrlina se očito može učiti. Drugim riječima, ukoliko je čovjek samim znanjem o tome što je dobro predodređen da djeluje kreposno, a znanje je nešto što se stiče poučavanjem, tada se vrlina može učiti. Zaključimo dakle što smo rekli o Sokratovoj etici. Sokratova etika je intelektualistička tj. on je uvjeren da čovjek koji zna što je dobro neće činiti zlo. Na taj način izjednačuje znanje i krepost. S obzirom na to da Sokrat smatra da ne postoji sukob između znanja o onom što je dobro i dobrog djelovanja (jer ništa nije jače od uma) njegova je etika i optimistična. Aristotel mu je s pravom prigovorio da je naglašavajući moć uma u ravnanju čovjekovim životom, zaboravio na iracionalne dijelove duše i na moralnu slabost, i u tom smislu njegova je etika uistinu manjkava. Ali, Sokratu u jednom moramo odati priznanje: temelj svoje etike postavio je u ljudsku prirodu i dobro ljudske prirode kao takve. Na taj način je potvrdio temelj racionalne etike: dužnosti nisu proizvoljne zapovijedi ili zabrane već imaju svoj temelj u ljudskoj prirodi. Moralni zakon treba sagledavati s obzirom na ljudsku prirodu kao takvu. Nadalje, u sukobu sa Sofistima Sokrat je uočio da su etičke vrednote nepromjenjive i pokušao ih je odrediti općim definicijama kako bi bile vodilje i norma ljudskog ponašanja.
5. SOKRATOVE ZASLUGE
Sokratu, unatoč tome što ništa nije napisao, u povijesti filozofije možemo pripisati znatne zasluge. Učenje o onom stalnom i općevrijednom poslužilo je kao poticaj Platonu za učenje o svijetu ideja, a Aristotel mu pripisuje zasluge za opće definicije i induktivni dokaz. Uz to autor je prvog zaokreta prema čovjeku u povijesti filozofije.
Leukip i Demokrit
U povijesti filozofije nalazimo začuđujuće malo domišljatih, ali i smislenih i logičnih odgovora, rješenja koja su primjerena teorijskoj razini pitanja, ali i praktičnih, tj., upotrebljivih u svrhu znanstvenog tumačenja prirode i ovoga svijeta koji nas okružuje. Kada pogledamo atomiste u tom kontekstu, možemo prihvatiti da su oni ipak na spekulativan, čisto teoretski način, deduktivno izveli atomsku strukturu svijeta i tako više nego bili ispred svog vremena. Još je začuđujuća činjenica da se to dogodilo u razdoblju predsokratovaca, dakle sami osvit filozofije i početak nastojanja da se racionalno pronikne tajna svijeta.
Naravno, predsokratovski atomizam se uvelike razlikuje od modernog mehanicizma i tekovina suvremene fizike, ali možemo reći da su oni prvi mehanicisti i materijalisti, samo ne u potpunosti u onom značenju koje su te riječi u modernom dobu, s napretkom prirodnih znanosti, poprimile.
Atomizam kao pokret, predstavlja logički razvitak Empedoklove filozofije, koji je pokušao parmenidsko načelo odbacivanja prijelaza bića u nebiće pomiriti s činjenicom promjene, pri tome postulirajući četiri elementa koji pomiješani u različitim mjerama stvaraju predmete našeg iskustva i cijeli pojavni svijet. Ti elementi su voda, zemlja, vatra i zrak a kreću se snagom dviju sila; ljubavi i mržnje. Međutim to su dvije metafizičke sile koje su atomisti nastojali sprovesti u mehanicizam.
Slično govori i Anaksagora za kojega postoji beskonačno mnogo, kvalitativno različitih pratvari koje su prisutne u svakom, pa i najmanjem dijelu neke stvari i ona je određena njihovim miješanjem. No, Anaksagora kao pokretnu silu također uvodi metafizičku veličinu, tj. nous ili duh koji sve uređuje planski. Tada nastupa atomizam.
Naravno, predsokratovski atomizam se uvelike razlikuje od modernog mehanicizma i tekovina suvremene fizike, ali možemo reći da su oni prvi mehanicisti i materijalisti, samo ne u potpunosti u onom značenju koje su te riječi u modernom dobu, s napretkom prirodnih znanosti, poprimile.
Atomizam kao pokret, predstavlja logički razvitak Empedoklove filozofije, koji je pokušao parmenidsko načelo odbacivanja prijelaza bića u nebiće pomiriti s činjenicom promjene, pri tome postulirajući četiri elementa koji pomiješani u različitim mjerama stvaraju predmete našeg iskustva i cijeli pojavni svijet. Ti elementi su voda, zemlja, vatra i zrak a kreću se snagom dviju sila; ljubavi i mržnje. Međutim to su dvije metafizičke sile koje su atomisti nastojali sprovesti u mehanicizam.
Slično govori i Anaksagora za kojega postoji beskonačno mnogo, kvalitativno različitih pratvari koje su prisutne u svakom, pa i najmanjem dijelu neke stvari i ona je određena njihovim miješanjem. No, Anaksagora kao pokretnu silu također uvodi metafizičku veličinu, tj. nous ili duh koji sve uređuje planski. Tada nastupa atomizam.
Anaksimandar
Prvi filozof za kojeg se, danas, zna da je napisao djelo u prozi je Tales ov sugrađanin i vjerojatno učenik Anaksimandar (~610.-546. pr. K.). To je djelo zagubljeno, ali čini se da je bilo dostupno u knjižnici u Liceu za vrijeme Aristotela i njegova nasljednika Teofrasta. O Anaksimandrovom životu se malo zna. Kao i začetnik miletske škole, Tales, Anaksimandar se, uz filozofiju, bavio i praktičnim znastvenim radom, te mu se pripisuje da je izradio kartu svijeta koja je vjerojatno bila namjenjena miletskim mornarima na Crnome moru. Takoðer se misli da je vodio osnivanje kolonije pod nazivom Apolonija na obali Crnog mora. Općenito, većina podataka o Anaksimandru potječe od Aristotela i njegovog nasljednika Teofrasta.
U filozofskim promišljanjima Anaksimandar je, uostalom kao I Tales, tragao za posljednjim i temeljnim elementom svih stvari. No, za razliku od svog sugrađanina, smatrao je da počelo ne može biti neka pojedinačna vrsta materija, kao npr. voda, jer je sama voda ili vlaga suprotnost koja zahtjeva objašnjenje. Ako je promjena, rađanje i smrt, rast i raspadanje nadvladavanje jednog elementa na uškrb drugoga, tada uz pretpostavku da je sve u stvarnosti voda teško je shvatiti zašto se ostali elementi nisu kroz vrijeme absorbirali u vodu. Anaksimandar je zbog uočavanja te nesuglasice zaključio da je primarni element, počelo, nešto neodređeno. To neodređeno jest promitivnije od svih suprotnosti i jest ono iz čega one nastaju i u što se vraćaju.
Anaksimandar je taj primarni element, izvornu materiju, nazvao materijalni uzrok. To nije voda, niti jedan drugi od tzv. elemenata, nego je nešto od njih različito i beskonačno, iz čega nastaju sva nebesa i svjetovi. To je apeiron, supstancija bez granica, vječna i bezvremenska i ona zaokružuje sve svjetove. Nadvladavanje jednog elementa nad drugim je prikazano, pomalo poetski, kao napravda, npr. topli element čini nepravdu ljeti, a hladni zimi. Elementima se „naplaćuje" odšteta za nepravdu na način da su absorbirani u Bezgranično. Takav zakon vrijedi sve od ovozemaljskih, pa sve do kozmičkih zbivanja.
Što se tiče podrijetla života Anaksimandar smatra da život potječe iz mora i kroz prilagodbu okolini evoluirali su oblici života kakve mi poznajemo. O podrijetlu čovjeka on predlaže shvaćanje da su u početku ljudi rođeni od neke druge vrste životinja, no dok se druge životinje brzo osamostale i same pronalaze hranu ljudima je puno duže potrebna roditeljska briga, pa da je oduvijek bio takav on (čovjek) ne bi mogao preživjeti do danas. Anaksimandrova učenje pokazuje napredak u odnosu na Talesa jer je nadvladao pridavanje svojstva prapočela jednom određenom elementu osmišljajući apeiron kao ono iz čega sve postaje.
U filozofskim promišljanjima Anaksimandar je, uostalom kao I Tales, tragao za posljednjim i temeljnim elementom svih stvari. No, za razliku od svog sugrađanina, smatrao je da počelo ne može biti neka pojedinačna vrsta materija, kao npr. voda, jer je sama voda ili vlaga suprotnost koja zahtjeva objašnjenje. Ako je promjena, rađanje i smrt, rast i raspadanje nadvladavanje jednog elementa na uškrb drugoga, tada uz pretpostavku da je sve u stvarnosti voda teško je shvatiti zašto se ostali elementi nisu kroz vrijeme absorbirali u vodu. Anaksimandar je zbog uočavanja te nesuglasice zaključio da je primarni element, počelo, nešto neodređeno. To neodređeno jest promitivnije od svih suprotnosti i jest ono iz čega one nastaju i u što se vraćaju.
Anaksimandar je taj primarni element, izvornu materiju, nazvao materijalni uzrok. To nije voda, niti jedan drugi od tzv. elemenata, nego je nešto od njih različito i beskonačno, iz čega nastaju sva nebesa i svjetovi. To je apeiron, supstancija bez granica, vječna i bezvremenska i ona zaokružuje sve svjetove. Nadvladavanje jednog elementa nad drugim je prikazano, pomalo poetski, kao napravda, npr. topli element čini nepravdu ljeti, a hladni zimi. Elementima se „naplaćuje" odšteta za nepravdu na način da su absorbirani u Bezgranično. Takav zakon vrijedi sve od ovozemaljskih, pa sve do kozmičkih zbivanja.
Što se tiče podrijetla života Anaksimandar smatra da život potječe iz mora i kroz prilagodbu okolini evoluirali su oblici života kakve mi poznajemo. O podrijetlu čovjeka on predlaže shvaćanje da su u početku ljudi rođeni od neke druge vrste životinja, no dok se druge životinje brzo osamostale i same pronalaze hranu ljudima je puno duže potrebna roditeljska briga, pa da je oduvijek bio takav on (čovjek) ne bi mogao preživjeti do danas. Anaksimandrova učenje pokazuje napredak u odnosu na Talesa jer je nadvladao pridavanje svojstva prapočela jednom određenom elementu osmišljajući apeiron kao ono iz čega sve postaje.
Tales
Prvi su filozofi u svojem radu usporedno činili dva značajna napretka: prvo, pokušali su razumjeti svijet razumom, bez utjecanja mitu, tradiciji ili religiji, drugo, istovremeno su pokušali utjecati na svoje suvremenike da oni također koriste svoj razum, ne očekujući da se njihovi učenici nužno slažu s njima. Oni su bili učitelji koji nisu nastojali isključivo predati neko znanje, nego i potaknuti one koje su poučavali da iznose svoje ideje. Ova su dva „noviteta" povezana i čine temelje onom što se danas zove „racionalno mišljenje". Smatra se da su se prvi mislioci gore navedenog opisa pojavili u Grčkoj oko 6. st. pr. Kr., te da je prvi među njima bio Tales (~62?.-546.) iz Mileta.
Aristotel, koji je glavni izvor za Talesovu filozofiju predstavio je Talesa kao prvoga koji je nastojao istražiti prve principe, a time i pružiti rješenje na pitanje postanka materijalnih supstancija. No, ipak, o Talesu i njegovom radu se malo toga sigurno zna. Čini se da svoje poglede Tales nije naslijedio od Grka ili izvora s Bliskog istoka. Štoviše, u svome radu on je nadvladao mitska tumačenja prirodnih pojava, a svoje teze nije izveo niti iz jedne mitološke tradicije. Aristotel Talesa smatra začetnikom prirodne filozofije koja se prvenstveno bavila problemom prirode materije i njezinom preobrazbom u raznolikost stvari od kojih je svijet složen. U pružanju objašnjenja na ta pitanja Tales je nadvladao osjetila držeći da je cijela stvarnost svodiva na jedno počelo, prvi princip. To počelo (arche) je za Talesa voda. Prema Aristotelovom mišljenju Tales je vjerojatno uočio kako je vlaga neophodna svim stvorenjima, te da je sama toplina stvorena iz vlage i živi po njoj. Također, za vodu je od svih elemenata najlakše ustanoviti da postoji u sva tri agregatna stanja. No ipak nije poznato kako je zapravo sam Tales objasnio svoju hipotezu o vodi kao prapočelu. Tales se također zanimao i za pitanja vezana uz zemlju, pa je tako njegovo mišljenje da zemlja stoji na vodi. Ona je mirna jer je u prirodi drva i ostalih supstancija da plutaju na vodi, ali ne npr. na zraku. U proučavanju zemlje Talesu se pripisuje da je 585.g. p. Kr. predvidio pomrčinu sunca i ta je tvrdnja svojevrstan orijentir po kojem se određuje kada je on uopće i živio.
Na području matematike Talesu se pripisuje pet teorema euklidske geometrije, ali te tvrdnje su poprilično nesigurne. Ono što je vjerojatnije jest da je primijenio geometrijska pravila na stvarnost. Točnije, primjenio je egipatska pravila o visini piramida na određivanje udaljenosti brodova na moru. Ukratko, pokušaj sažimanja Talesove ostavštine izgledao bi ovako. Tales je bio prva osoba za koju znamo da je predložila materijalna objašnjenja prirodnih pojava, a ne mitološka i teološka. Mjesto "prvog" filozofa Tales zaslužuje jer je prvi uočio jedinstvo u raznolikosti. Aristotel ga također priznaje kao prvog filozofa i njegovo mišljenje kritizira na znanstven način. Talesa se obično smatra i začetnikom miletske škole u kojoj se skupa sa svojim učenicima Anaksimandrom i Anaksimenom bavio pitanjima kako svesti cijelu stvarnost na jedan element i kako onda iz njega može proizaći sav svijet sa svim svojim suprotnostima. Svaki je od pripadnika miletske škole na ta pitanja predlagao drugi odgovor. No, ipak, prvi odgovor na pitanje o krajnjoj prirodi svijeta je glasio: voda.
Aristotel, koji je glavni izvor za Talesovu filozofiju predstavio je Talesa kao prvoga koji je nastojao istražiti prve principe, a time i pružiti rješenje na pitanje postanka materijalnih supstancija. No, ipak, o Talesu i njegovom radu se malo toga sigurno zna. Čini se da svoje poglede Tales nije naslijedio od Grka ili izvora s Bliskog istoka. Štoviše, u svome radu on je nadvladao mitska tumačenja prirodnih pojava, a svoje teze nije izveo niti iz jedne mitološke tradicije. Aristotel Talesa smatra začetnikom prirodne filozofije koja se prvenstveno bavila problemom prirode materije i njezinom preobrazbom u raznolikost stvari od kojih je svijet složen. U pružanju objašnjenja na ta pitanja Tales je nadvladao osjetila držeći da je cijela stvarnost svodiva na jedno počelo, prvi princip. To počelo (arche) je za Talesa voda. Prema Aristotelovom mišljenju Tales je vjerojatno uočio kako je vlaga neophodna svim stvorenjima, te da je sama toplina stvorena iz vlage i živi po njoj. Također, za vodu je od svih elemenata najlakše ustanoviti da postoji u sva tri agregatna stanja. No ipak nije poznato kako je zapravo sam Tales objasnio svoju hipotezu o vodi kao prapočelu. Tales se također zanimao i za pitanja vezana uz zemlju, pa je tako njegovo mišljenje da zemlja stoji na vodi. Ona je mirna jer je u prirodi drva i ostalih supstancija da plutaju na vodi, ali ne npr. na zraku. U proučavanju zemlje Talesu se pripisuje da je 585.g. p. Kr. predvidio pomrčinu sunca i ta je tvrdnja svojevrstan orijentir po kojem se određuje kada je on uopće i živio.
Na području matematike Talesu se pripisuje pet teorema euklidske geometrije, ali te tvrdnje su poprilično nesigurne. Ono što je vjerojatnije jest da je primijenio geometrijska pravila na stvarnost. Točnije, primjenio je egipatska pravila o visini piramida na određivanje udaljenosti brodova na moru. Ukratko, pokušaj sažimanja Talesove ostavštine izgledao bi ovako. Tales je bio prva osoba za koju znamo da je predložila materijalna objašnjenja prirodnih pojava, a ne mitološka i teološka. Mjesto "prvog" filozofa Tales zaslužuje jer je prvi uočio jedinstvo u raznolikosti. Aristotel ga također priznaje kao prvog filozofa i njegovo mišljenje kritizira na znanstven način. Talesa se obično smatra i začetnikom miletske škole u kojoj se skupa sa svojim učenicima Anaksimandrom i Anaksimenom bavio pitanjima kako svesti cijelu stvarnost na jedan element i kako onda iz njega može proizaći sav svijet sa svim svojim suprotnostima. Svaki je od pripadnika miletske škole na ta pitanja predlagao drugi odgovor. No, ipak, prvi odgovor na pitanje o krajnjoj prirodi svijeta je glasio: voda.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)