U povijesti filozofije nalazimo začuđujuće malo domišljatih, ali i smislenih i logičnih odgovora, rješenja koja su primjerena teorijskoj razini pitanja, ali i praktičnih, tj., upotrebljivih u svrhu znanstvenog tumačenja prirode i ovoga svijeta koji nas okružuje. Kada pogledamo atomiste u tom kontekstu, možemo prihvatiti da su oni ipak na spekulativan, čisto teoretski način, deduktivno izveli atomsku strukturu svijeta i tako više nego bili ispred svog vremena. Još je začuđujuća činjenica da se to dogodilo u razdoblju predsokratovaca, dakle sami osvit filozofije i početak nastojanja da se racionalno pronikne tajna svijeta.
Naravno, predsokratovski atomizam se uvelike razlikuje od modernog mehanicizma i tekovina suvremene fizike, ali možemo reći da su oni prvi mehanicisti i materijalisti, samo ne u potpunosti u onom značenju koje su te riječi u modernom dobu, s napretkom prirodnih znanosti, poprimile.
Atomizam kao pokret, predstavlja logički razvitak Empedoklove filozofije, koji je pokušao parmenidsko načelo odbacivanja prijelaza bića u nebiće pomiriti s činjenicom promjene, pri tome postulirajući četiri elementa koji pomiješani u različitim mjerama stvaraju predmete našeg iskustva i cijeli pojavni svijet. Ti elementi su voda, zemlja, vatra i zrak a kreću se snagom dviju sila; ljubavi i mržnje. Međutim to su dvije metafizičke sile koje su atomisti nastojali sprovesti u mehanicizam.
Slično govori i Anaksagora za kojega postoji beskonačno mnogo, kvalitativno različitih pratvari koje su prisutne u svakom, pa i najmanjem dijelu neke stvari i ona je određena njihovim miješanjem. No, Anaksagora kao pokretnu silu također uvodi metafizičku veličinu, tj. nous ili duh koji sve uređuje planski. Tada nastupa atomizam.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar